BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Srpski integralizam i crnogorski neonacizam (1)

Srpski integralizam i crnogorski neonacizam (1)
18.08.2008. god.
Najopasniji aspekt te posledice je taj što se crnogorska nacija danas temelji i dalje oblikuje na ideologiji crnogorskog neonacizma. Ta ideologija je, učinila nepomirljivim ideju crnogorske državnosti sa srpskom samosviješću u Crnoj Gori i to će u budućnosti ovdje neminovno biti uzrokom velikih društvenih potresa i previranja.

Istorijsku Crnu Goru stvarao je srpski narod na nemanjićko-kosovskom duhovnom nasleđu. Njegoš ju je definisao kao pokosovski zbjeg, kao komatić od razvalinah našega carstva. Ta i takva Crna Gora je u političkom smislu počivala na ideji srpskog državnog i nacionalnog integralizma, na ideji državne obnove u etničkim granicama srpskog naroda. Ali, njegov naslednik Danilo je otvorio put odstupanju od takve ideje crnogorstva onog trenutka kad je odlučio da se ne vladiči već da se proglasi knjazom. Uzaludno je bilo upozorenje pametara Sule Radova da ne može opstati «brod u kamenicu». Danilo je Crnu Goru proglasio državom, čime je uspostavljeno dvodržavlje kao virus budućih unutarsrpskih razdora. A kada su se knjaz Danilo i knjaz i kralj Nikola, suočili s činjenicom da postoji moćnija i prosperitetnija srpska država koja se zove Srbija, srpski integralizam zasnovan na nemanjićko-kosovskom nasleđu su počeli da doživljavaju kao opasnost po sopstvenu vlast. Oni su zbog toga bili razapeti između pripadnosti srpskom nacionalnom korpusu i straha za sopstvenu vlast. 

Tako je izvorna crnogorska ideja polako počela da evoluira, prvo u manipulaciju, a onda u drugoj polovini dvadesetog vijeka u sopstvenu negaciju, tj. u konvertitsko antisrpstvo. U vrijeme knjaževine i kraljevine Crne Gore njena je evolucija bila spora, skoro neosjetna. Svoj zamajac dobila je tek uvođenjem parlamentarizma, na početku dvadesetog vijeka. Već tada je postalo potpuno jasno da će dinastički i uopšte vlastodržački interesi zvaničnog Cetinja biti kočnica srpskom državnom integralizmu. Kao branu tom integralizmu cetinjski dvor je, držeći stanovništvo pod narkozom nacionalnog pseudoromantizma, nametnuo teoriju o Crnogorcima kao elitnim Srbima, nekoj vrsti srpske nadrase (razumije se, bez ikakvog pokrića u realnosti), te da zbog te «činjenice» crnogorska država mora imati vodeću ulogu u svim procesima kojima je bio izložen ukupni srpski korpus na Balkanu. Upravo u toj teoriji treba tražiti najdublji korijen današnjeg crnogorskog neonacizma.

Nikola je, naime, nametao uvjerenje da Cetinje, kao epicentar elitnih Srba, mora imati prednost u odnosu na Beograd i Karađorđeviće, naravno ne dovodeći nijednog trenutka u pitanje pripadnost Crnogoraca srpskom nacionalnom korpusu. Ta njegova teorija se na samom kraju dvadesetog vijeka pretvorila u teoriju o Cetinju – dolini bogova. Pretvorila se, dakle, u ideologiju crnogorskog neonacizma!

Poslednji cetinjski dinast je bio razočaran i ljut što nakon majskog prevrata u Beogradu, umjesto Petra Karađorđevića na vlast nije došao on, ili barem jedan od njegovih sinova. Tako se dotadašnje nepovjerenje pretvorilo u neskrivenu netrpeljivost dva dvora, koje je trajalo sve do stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Nikoline konačne detronizacije. Ta netrpeljivost izrodila se na kraju, nakon Jugoslavije, komunizma i raspada komunističke SFRJ, u današnju konvertitsku crnogorsku naciju.

Istorijska Crna Gora bez strane pomoći, prije svega ruske, nikada u istoriji nije mogla da funkcioniše kao ekonomski i finansijski održiva tvorevina. A i s tom pomoću jedva je pretrajavala. Cijena njene egzistencije uvijek je bila i sve do stvaranja Jugoslavije ostala: vječito ekonomsko siromaštvo, nepismenost i sveopšta zaostalost, raseljavanje stanovništva u druge zemlje, naročito u Srbiju, kao i vječiti strah od gladi... Sa stanovišta savremenog, civilizovanog čovjeka, uvjerenje kralja Nikole da će tu tvorevinu dovijek neko spolja finansirati, izgleda krajnje komično. I to je, naravno, prestalo čim je Rusija, odlaskom Turaka sa Balkana, izgubila interes da svojim finansijskim injekcijama održava u životu crnogorsku državnu nezavisnost. Carska Rusija planirala je stvaranje jedinstvene srpske države sa dinastijom Karađorđevića, ali su to spriječili zapadni centri moći jer im to nikada u istoriji, pa ni tada, nije bilo u interesu. Umjesto toga, oni su carsku Rusiju gurnuli u komunizam, a Srbe s Karađorđevićima - u Jugoslaviju.

Narod je dobro znao da Crna Gora ne može da funkcioniše kao normalna država. Zato je toliko vremena i sanjao državno ujedinjenje svih Srba. Taj njegov san je, dakle, bio utemeljen na realnosti, ne ni kakvoj mitomaniji, kako to danas tvrde ideolozi novocrnogorstva. Tu spoznaju, međutim, nije imao ko da politički iskreno artikuliše sve do uvođenja parlamentarnog sistema u Crnoj Gori, kada je na društvenu scenu stupila prva generacija školovanih ljudi. Ta prva crnogorska intelektualna elita je prepoznala Nikoline vlastodržačke ambicije kao bolesnu megalomaniju koja se potpuno razilazila sa realnošću i zbog toga se sa njim politički sukobila. To je 1906. dovelo do tzv. bombaške afere i do proganjanja i krvavog razračunavanja cetinjskog dvora sa opozicijom. Nikolino tvrdoglavo odbijanje da se suoči sa istinom je, uz splet spoljnopolitičkih okolnosti  koje mu nikako nijesu mogle ići na ruku, samo ubrzalo inače neminovan nestanak crnogorske države. Turska je protjerana s Balkana, Austro-Ugarka će ubrzo zatim postati prošlost, Rusija je odlaskom Turaka izgubila interes da i dalje puni Nikolinu državnu kasu i htjela je državnu odbnovu Srbije u srpskim etničkim granicama sa Beogradom kao njenim centrom, a zapadnoevropska masonerija je projektovala Jugoslaviju. Narod je, usled uspostavljanja granice sa Srbijom, osjećao da je stigao trenutak ostvarenja njegove vjekovne težnje i htio je nestanak i te granice. Nikolina politička «vrdanja» samo su tu težnju pojačavala i sve više ga u očima podanika od «cara junaka» pretvarala u tiranina. Izigravanje «evropejca» njega je činilo tragikomičnim, podjednako kao na onoj njegovoj fotografiji iz emigracije  na kojoj u evropskom stajlingu stoji pored svog zeta, italijanskog kralja Viktora Emanuela.

No, nestankom Crne Gore kao države nije nestala i emocija srpskog naroda prema njoj. Ta emocija će u čitavom dvadesetom vijeku biti predmetom zloupotrebe brojnih inostranih centara moći i brojnih domaćih (ali uvijek spolja instaliranih) političkih faktora. Najvažnija posledica te zloupotrebe je raspadanje državotvornog naroda u dvije suprotstavljene nacionalne zajednice i prevođenje dijela srpskog naroda na tlu Crne Gore u konvertitski identitet koji se zove – crnogorska nacija. A najopasniji aspekt te posledice je taj što se crnogorska nacija danas temelji i dalje oblikuje na ideologiji crnogorskog neonacizma koja se takvom pokazuje u odnosu na stanovništvo srpske nacionalnosti. Ta ideologija je, naime, učinila nepomirljivim ideju crnogorske državnosti sa srpskom samosviješću u Crnoj Gori i to će u budućnosti ovdje neminovno biti uzrokom velikih društvenih potresa i previranja. To je eksploziv uskladišten u same temelje postjugoslovenske Crne Gore.



  • Povezane teme


Komentara (1) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Ukrajinske formacije pojačavaju intenzitet raketnih napada na Krim. Za nedelju i po izvršeni su napadi na Džankoj i rt Tarhankut, a večeras - na Simferopolj i ponovo na Džankoj....


Zapadni svet je napustio klasični liberalizam u korist nove verzije definisane vladavinom manjina i „budnosti”, objasnio je ruski filozof



Lideri EU „zamajavaju“ ljude horor pričama o Rusiji – Kremlju


Ostale novosti iz rubrike »